Zaharije Orfelin, jedan od najučenijih Srba XVIII veka, spominje u svom Iskusnom podrumaru, od godine 1783. da su naša najbolja vina manastirska i nadasve karlovačko, a od karlovačkih da je najčuvenije crno i šiler i da su najbolja u starosti od tro do četiri godine. Jedan od prvih naših stručnih vinogradarskih pisaca, Prokopije Bolić, piče u svome Sovršenom vinodjelcu, od godine 1816. da na brdima karlovačkim "vesma izredno i jako vino rađa, a i suškovo vino, kada su godine k tomu, vesma izredno praviti se može". Rečju, sremska vina imaju dugu i slavnu istoriju, a karlovačko vino je poznato i priznato u svetu iz davnine.
Pa i u našoj starijoj književnosti ostavilo je karlovačko vino svoga traga. Još otac naše književnosti, Dositej Obradović, visoko je cenio karlovačko vino, primajući ga na poklon od više karlovačkih građana. U pismu Konstantinu Stojšiću, iz godine 1806. on ište "ni više ni manje od njegove ljubavi, nego samo jedan akov lepa, njim načinjena bermeta", a u pismu od 1807. zahvaljuje Dositej Stefanu Gavriloviću, živopiscu karlovačkom, za "svu onoliku silu vina" što su mu ga iz Karlovaca poslali na poklon; u pismu pak od godine 1808. piše Dositej istom Kosti Stojšiću kako je "od njegove ljubavi i dobrote zaiskao tri buteljke" vina a dobio je tri puta tri, na svoje veliko "uveselenije". Zna se i za Vuka Karadžića da nije prezirao karlovačku šljivovicu i kad je jedared u Karlovcima poljubio dete jednog građanina, priča se, da je dete tri dana mirisalo na najbolju šljivovicu… Kako je Branko Radičević voleo karlovačke vinograde, berbu, vino i veselje, poznato je svakome iz njegovih pesama. Brankov drug Bogoboj Atanacković piše, u svome romanu Dva idola, o jednom društvu Sremaca koji su godine 1848. sedeli u Karlovačkoj pivari i pilo "dobro karlovačko vino", sve "holbu" za "holbom", dogod u njemu niisu svu svoju muku utopili, a kada se u to društvo umešao i jedan ojađani Bačvanin popio je odmah pola ćupa na dušek, jer "vino, jo vino je jedno koje ima o njemu sažaljenja ."… Prerano umrli Kosta Ruvarac priča o svome Karlovačkom đaku, kako su se đaci skupili u nekoj teskobnoj sobici a na stolu im "čutura u sred venca majušnih čašica", pa kad se naigraju kola "ide svako svojoj dragoj (čašici) u ono kolo oko čuture, da joj uz onaj najdivniji svatovac "mnogaja ljeta" u jednom poljubcu posisaju svu slast sa rumenih usana", i tako sve dotle, "dok se celo srce ne pretvori u milost"… Nema sumnje, da su i ti đaci mnogo raširili glas karlovačkog vina na sve četiri strane Srpstva! U jednom pismu Jovanu Maksimoviću Jovan Jovanović Zmaj piše: "hvala Vam što ste mi utrli puta do karlovačkih podruma ili laguma. A ja ću se za dalje direkte obratiti na Paju Markovića (Adamova) jer i on valjda zna šta je žeđ"… U podlisicima Politike pisao je Milan Budisavljević, još posle rata, pohvale karlovačkim podrumima i bermetu…
Naročiti glas među svim sremskim vinima stekla su karlovačka vina pravljena os suvog grožđa (suška), naročito crnog; od toga grožđa pravio se čuveni karlovački "ausbruh" (samotok) "ciparsko vino", "bermet kapljaš" (Tropfwermut) i "pelenaš", običan bermet. Ova slatka vina bila su vrlo jaka, vanredno slatka i aromatična, te su ih mnogi poštovaoci vina merili sa najboljim španskim i grčkim vinima. Proizvodnja vina od suška bila je, međutim, vrlo spora i komplikovana, te stoga i skupa. Jaša Ignjatović priča u Večitom mladoženji kako je "kupec" Sofronije Kirić prodao u Poljskoj, za vreme "Bunipartinih ratova", akov "auspruha" (i to Sentandrejskog!) za 600 forinti!
(Karlovci, 1930)Dr.Stevan Simeonović-Čokić
